Šta reći, otkud krenuti nakon ovakvog vikenda koji smo proveli u Italiji...

 

Prvo moramo zahvaliti onima koji su zaslužni za to :

 

- našem domaćinu Emiru Češi, nekada vrhunskom rukometašu Medveščaka, koji je danas trener u talijanskoj Vicenzi, a koji je bio naš domaćin i organizator, koji je brinuo o nama cijelo vrijeme turnira i bio nam dostupan 24 sata na dan...

 

- aktivnom i jako angažiranom Gordanu Duganu koji je inicirao sve i isto tako je zaslužan za dobivanje ove VIP pozivnice na 22. međunarodni turnir Citta' di Torri...

 

- te opet našem velikom prijatelju Miroslavu Lončariću i rukometnom klubu Moslavac iz Popovače čije su djevojčice Mihana, Anamarija, Ana, Mateja i Dora pojačale naš igrački kadar u ženskom turniru.

 

 

Podsjetnik na sve ono što smo uživo objavljivali ta nezaboravna dva dana možete vidjeti i dalje na našem linku koji smo nazvali "Vijesti iz Italije..." , a ovdje ćemo postaviti osvrt i zapažanja na ono što se događalo na turniru :

 

 

Prvo ćemo naravno o pobjednicima - dječacima rođenim 2000. i 2001. godine... generaciji u koju smo puno vjerovali ovih godina i bezbroj puta se vraćali razočarani prikazanim i ostvarenim rezultatima.

Ovoga puta se sve posložilo onako kako treba - i njihov angažman i odnos i rezultati. U osam utakmica su superiorno ostvarili osam pobjeda, svi igrači su se na turniru upisali među strijelce, a djelovali su kao jedna nepobjediva i superjaka ekipa. Prva su ekipa Vučića koja je osvojila jedan turnir i time će ostati zauvijek upisani u povijest ove rukometne škole.

A onakva utakmica kakvu su pružili u finalu je nešto na što treba biti ponosan još više - borbenost, angažman, igra, realizacija... ma sve. Prvi gol domaćin je zabio tek kad je završilo poluvreme iz sumnjivog sedmerca, a podatak da su svi igrali u finalnoj utakmici nas čini još više ponosnima na uspjeh koji su postigli.

Zato nabrojimo naše pobjednike abecednim redom: Ante Ivanković, Antonio Pekez, Daniel Matić, Davor Gavrić, Duje Džaja, Filip Rukavina, Fran Dugan, Ivan Liber, Juraj Strčić, Luka Drča, Marko Zovko, Mislav Benček, Sven Ulm Ćika, Vilim Dumbović i trener Saša Vučić.

  

 

Djevojčice su također jedna posebna priča ovog turnira jer su bile daleko najmlađe učesnice. Iako su nastupale u natjecanju djevojčica rođenih 1998. godine - u ekipi smo imali samo jednu igračicu tog godišta i jednu igračicu rođenu 1999. Sve ostale su bile rođene 2000. i 2001. godine !

Predvođene izvrsnim vođenjem trenera Siniše napravili su za sve nas najveće iznenađenje turnira pobjedivši Lokomotivu iz Zagreba rezultatom 9:8. Uz to su dvaput pobijedile Bresciu, izgubile nevažnu utakmicu u skupini protiv Umaga protiv kojega su se lavovski borile u polufinalu. Nažalost u drugom poluvremenu je fizička nadmoć umažanki ipak došla do izražaja, a u borbi za 3.mjesto protiv domaćina Mestrine i domaćih sudaca se nije moglo više od minimalnog poraza.

Ali ta fanatična borbenost koju su pokazale, iako su se ispovređivale na turniru (velika pohvala i našoj fizioterapeutkinji Andreji koja ih je ekspresno oporavljala), sa suzama u očima i fantastičnim pristupom su držale turnir neizvjesnim do kraja.

Možda to 4. mjesto zvuči razočaravajuće, ali ono što su one prikazale na turniru zaslužuje da se sjećaju turnira uzdignute glave i ponosno spominju svoj rezultat.

Za žensku ekipu Vučića nastupale su: Ana Pejić, Anamarija Abramović, Anita Petrina, Dora Kramarić, Ela Grgurić, Ema Marković, Ema Vučić, Ivana Ivanović, Katarina Brzović, Katarina Leko, Leona Vojković, Mateja Nikolić, Mihana Hasak i trener Siniša Štajer.

 

  

 

I na kraju dječaci rođeni 1998. i 1999. godine. Prvi puta smo ih sakupili u ovom sastavu za jedan turnir, na klupi su imali trenericu Dubravku kojoj je ovo također bio prvi turnir koji je samostalno vodila ekipu... i bili su odlični.

Tu možda mala zamjerka organizatorima turnira jer nam se čini da je dosta ekipa švercalo djecu starijih godišta što se ovdje nije provjeravalo... ali - kako god bilo - već prvog dana su i oni osigurali polufinale.

A onda najveći kiks ove ekipe na turniru koja je prije polufinalne utakmice kupila kanticu ljepila kako bi izgledali kao pravi rukometaši, kako bi lakše držali loptu i kako bi po njihovom mišljenju bili još bolji u toj utakmici.

Nažalost - za kvalitetno igranje s tim pomagalom treba imati puuuuno treninga uz korištenje smole na koju oni nisu navikli. Zato su u prvom poluvremenu polufinalne utakmice izgledali gore nego limači koji se prvi puta pojavljuju na rukometnom igralištu... lopte su im ispadale, udarale u noge ili bacale metrima daleko u aut... penale su šutirali 3-4 metra daleko od gola... i sve to je uzrokovalo s nevjerovanih -14 u poluvremenu. Ništa im nije pomogla bolja igra u drugom i pobjeda u njemu - finale je odletjelo zbog dječje gluposti.

A u borbi za treće mjesto su se prvo morali suočiti s psihološkim problemom da igraju protiv ekipe koja ih je dan ranije savladala 32:8... i uspjeli su, imali su i zadnji napad za izjednačenje i raspucavanje penala, ali opet su se umiješali arbitri i poništili sasvim regularan gol koji je i njih odveo na nezahvalno 4. mjesto.

Ipak, mogu biti ponosni na većinu toga što su pokazali. Nadamo se da su nešto i naučili iz pogrešaka, a ponosni smo i na način na koji su smogli snage i odmah nakon poraza u borbi za 3.mjesto gromoglasno navijali protiv domaćih navijača za svoje mlađe kolege u finalnoj utakmici 2000. godišta.

Nabrojimo i te dječake koji su jedini predstavljali Hrvatsku u ovom godištu: Dominik Marković, Filip Pucelj, Filip Šimek, Hrvoje Šimić, Josip Pejić, Kristijan Šepetavc, Leon Vučić, Mario Gavrić, Martin Bojić, Mihael Matić, Zvonimir Birkić i trenerica Dubravka Bukovina.

Ovdje je mala galerija onoga što smo doživjeli ovog vikenda :

 

 

Pomalo kaotično otvaranje u novom shopping centru Piramidia i rap koncert nekog talijana u kojem smo jedino mi uživali u prvim redovima:

 

  

  

Spavali smo u dvorani u vrećama za spavanje, a slobodno vrijeme trošili na glupiranje, divljanje, tračanje, čitanje ili kartanje :

 

  

Hrana je bila dosta neslana prvi dan, ali i tu su se već u nedjelju popravili, a usluga prijevoza je bila na razini - vozači su nam bili na raspolaganju non-stop :

 

  

A ovo su dvorane i dio atmosfere koju ipak se ne može riječima opisivati da bi se osjetio taj zanos i uzbuđenje koje nas je obuzimalo na turniru :

 

  

Zatvaranje je bilo malo manje kaotično, ali mi smo ionako umorni čekali da preuzmemo pehare i pojurimo prema najvećoj nagradi toga dana - večeri u McDonald's restoranu... i polako krenemo prema Zagrebu :

 

  

... to je naša priča o djeci koja se nisu bojala daleke zemlje u kojoj je tjedan dana ranije bio potres, koja se nisu bojala većih i jačih protivnika koje nisu znali a kojima su se bili spremni suprostaviti, o djeci koja su živjela jedna za druge a ne samo jedna s drugima...

 

...to je priča o Vučićima koji su bili gladni trofeja kao gladni vukovi, koji su se zubima borili (neki i doslovno!) za pobjedu...

 

...to je priča o prvom osvojenom trofeju u našim vitrinima...

 

...i kažu da se te noći kad smo odlazili opet osjetio potres od Vicenze do Trsta... a zapravo ne znaju da se to tresao naš autobus od pjesme i veselja...

 

...i za kraj još jednom : HVALA EMIRE !

 

... doći ćemo opet na 23. Citta' di Torri braniti osvojeni naslov i pisati nove još ljepše priče u životima naše djece - polaznika kakve se samo poželiti može...