djevojčice 2009. : 2. mjesto

dječaci 2010. : 3. mjesto

dječaci 2009. : 4. mjesto

Lijepo vrijeme, predivna priroda i nova druženja i upoznavanja... pogotovo onima koji su prvi puta išli na dvodnevno putovanje - to je ono lijepo po čemu ćemo pamtiti ovogodišnje gostovanje kod naših prijatelja u Hercegovini... putovanje na koje smo planirali ići u velikom broju, ali strah od nadolazeće epidemije u Europi nas je desetkovalo, pa je od 52 prijavljene djece put otkazalo više od pola...

Djevojčice su ovim otkazima bile najviše pogođene. Iako smo trebali nastupati u dvije kategorije - na kraju je u autobusu bilo jedva dovoljno za jednu ekipu. Sara Džakula je debitirala na golu na mini rukometu... i odmah je proglašena najboljom vratarkom turnira, Nika Mlinarić i Lucija Bengez su vukle ekipu do zadnjih atoma snage, a pomagale su im (prvenstveno igrom u obrambenim zadacima) godinu dana mlađe Tia Mlinarić i Ema Ptak (kojoj je ovo bio prvi turnir od kada je počela trenirati). Bez ijedne zamjene dogurale su do finala, bile su fenomenalne i apsolutno oduševile, te zasluženo uzele srebro... a uz Saru Džakulu nagrađena je i Nika Mlinarić koja je izabrana u najbolju petorku turnira.

I dječaci 2010. su bili desetkovani... a najveći problem im je bio golman kojega nisu imali, pa su se skoro svi izmijenjali na golu. Do polufinala su bili izvrsni, a onda je uslijedio poraz i borba za broncu. Ipak - kapetan Josip Jurišić je sjajno predvodio svoju ekipu na tom putu i medalja je bila oko vrata, a Joža je izabran i u najbolju petorku turnira. Moramo pohvaliti i Frana Čubrića kojemu je ovo bio prvi turnir mini rukometa sa dvije godine starijim dječacima, a izgledalo je kao da je već iskusan igrač koji je jednako dobar i u obrani i u napadu.

Dječaci 2009. su imali najmanje otkaza i nekako smo od njih najviše očekivali na ovom turniru. Još uvijek ih je pekao poraz iz finala u Sesvetama od Izviđača i očekivali su revanš na njihovom terenu. Sjajan je na golu cijeli turnir bio Luka Cvitaš, pratili su ga u stopu Jakov Bedeković i Andro Biočić... a i ostali dečki su davali do znanja da su ovdje došli s namjerom da osvoje turnir.

Ipak, mladiću kojemu su povjerili suđenje polufinala, a kasnije i utakmice za 3. mjesto to baš i nije bila namjera. Napuhanko kojemu je mjesto bilo gdje, ali sigurno ne na terenu dječjeg turnira u mini rukometu (uostalom pred kraj utakmice za 3. mjesto je demonstrativno napustio dvoranu, pa je trener Izviđača morao odsuditi utakmicu do kraja) je uzrok velike gorčine i bijesa koji su nam bili suputnik na dugom povratku kući. Kažu da Hercegovci vole Zagreb, ali riječnik kojim se ovaj balavander obraćao našoj trenerici i svima iz Vučića potvrđuje da u svakom zrnu ima i kukolja. Našim mladićima je ovo jedna škola da im neće uvijek sve u životu biti ni pravedno ni lako... ponekad se preko trnja dolazi do vrha... oni koji su te subote bili u dvorani u Ljubuškom najbolje znaju o čemu pričamo... 

Ljubuški, 28.-29.02.2020.