Senj je jedan od turnira na koje idemo svake godine...i uvijek željno iščekujemo Mali Uskok jer su nas za njega vezale lijepe uspomene od prvog dana.
Ove godine smo se posebno veselili jer smo željeli povesti na ovo putovanje sve polaznike koji smiju igrati, na obilazak kule Nehaj i jedan lijep provod na moru, pa smo prijavili čak četiri ekipe u dvije kategorije.
Nažalost, nije baš uvijek sve onako kako želimo. Unatoč pisanim obavijestima i pozivu svima – zadnja 2-3 dana je desetak roditelja otkazalo sudjelovanje svoje djece... o čemu više piše u otvorenom pismu predsjednika škole na naslovnici.
Ovdje ćemo ipak o nečemu lijepom...
Još u polupraznom autobusu dok smo se zbrajali i kemijali kako uopće da nastupimo na turniru klinci su počeli dizati atmosferu, smišljali nove pozdrave i podizali samopouzdanje i sebi, ali i nama koji smo ih pratili... i dobro je trenerica Višnja rekla kad ih je vidjela kako na parkingu igraju rukomet i dogovaraju se kako će igrati – „ranjena zvijer je najopasnija“.
24 igrača koji su došli u Senj, što autobusom, a što vlastitim prijevozom smo rasporedili u 4 ekipe... ili u prijevodu - svaka ekipa je imala jednog rezervnog igrača na klupi.
I dok je kod 2003. jedna ekipa s jednom pobjedom zauzela 5. mjesto u grupi gdje su svi pokazali solidne igre sukladno mogućnostima (Toić, Marenić, Marijan, Mrdja, Harkay i Vučenović) – drugoj ekipi je „za dlaku“ izmaklo polufinale. Konstantni Miković, ali dosta velike oscilacije Dumbovića, Pucelja, Durbica, Štefanovića i Vujevića (od fenomenalnih do katastrofalnih izdanja) došle su do krajnjeg 3.mjesta u grupi što je značilo eliminaciju iz daljnjeg natjecanja... nažalost, falio im je vođa, motor koji bi u presudnim trenucima preuzeo odgovornost i odveo ekipu korak dalje.
A u 2004. ćemo krenuti s mlađom gardom – Zuber, Celegin, Prša, Premužić i Jalševac su svakom protivniku postigni barem 5 golova... i iako su sve utakmice poraženi prikupili su sve simpatije publike koju je sigurno na noge digao fenomenalni Ivorov lob iz penala duplo višem golmanu Pastele.
I na kraju – naši moralni pobjednici. Tin Baković je možda nekada bio pretjerano samoživ, dječački željan golova i pažnje... ali na ovom turniru je pokazao jednu zrelost koju je sigurno dobio kroz jurcanje s treninga na trening ove školske godine. Pokazao je da kada postoji vođa kojega svi slušaju, tada nije bitno da li netko fali u ekipi, pokazao je da i ovi mlađi imaju potencijala... jer ekipa u kojoj su uz njega bili Turkalj i Janev jedini rođeni 2004., a uz njih Nujić rođen 2005., te Salaj rođen 2006. mogu parirati svima (uz Paukovića na golu koji je isto rođen 2005.). U grupi su redom pobjeđivali Rab, Gospić, Biograd, Senj, te Trsat (koji je našu najbolju ekipu pobijedio u Čavlima 6 razlike), u četvrtfinalu su s(p)retno pobijedili PŠR i ponovno naišli na stare rivale iz Matulja koji su došli u punom sastavu. Utakmica koja je digla na noge cijelu dvoranu, utakmica u kojoj je Zvonimir Turkalj „spremio“ u džep najboljeg igrača s Prvenstva Hrvatske, u kojoj najmlađi Vito Salaj je preuzimao odgovornost i šutirao u odlučnim trenucima...ali i utakmica u kojoj nam se dogodila još veća nepravda napuhanog čovjeka u crnom koji je navodno trebao djeci „dijeliti pravdu“...a dodijelio im suze u očima. Ponovni poraz od 1 razlike uz obilatu pomoć „šestog igrača“ Matulja navukla je suze na oči svima koji su nas bodrili. Takva momčad pokušala je ponoviti još jednom utakmicu iz grupe protiv Trsata u borbi za 3.mjesto... i došli tako tako blizu... na semaforu je pisalo da je 10 sekundi do kraja, imali smo +1 i penal... odgovornost je opet preuzeo najbolji, ali ovoga puta je zadrhtala ruka... vratar je obranio šut, primili smo gol i na penale izgubili već zasluženu medalju.
Na kraju smo se tradicionalno u Senju počastili pizzom... i umjesto da odjurimo na finale Lige prvaka u Zagreb ili na obilazak kule Nehaj – dečki su radije uzeli loptu i odigrali još par utakmica u parkiću kraj pizzerije... i nadajmo se da će fratri kada ujutro nađu u svom dvorištu rukometnu loptu pitati nekoga čija je i vratiti nam istu :)))
A pozdrav koji su toliko uvježbavali ove subote u autobusu i danas nam odzvanja u ušima...
Klinci !
Ponosni smo na Vas !
BRAVO !!!
I za kraj - velika zahvala direktorima tvrtki Tovedo i Kyocera koji su nas došli pratiti na ovom turniru... u čijim dresovima smo ove subote prvi puta nastupali. Nadamo se da smo opravdali ulaganje i da su zadovoljni otišli iz Senja...
