dječaci 2008./2009.

Andrej Vito Gorički, Andro Biočić, Ante Kolić, Domagoj Gajić, Fran Sremić, Fran Štefanović, Frane Barešić, Frane Radmilović, Ivan Iveljić, Ivano Hranjec, Josip Jurišić, Leon Bokulić, Leon Matušek, Luka Cvitaš, Matej Salopek i Viktor Novak.

Stupava, mali gradić u Slovačkoj pokraj Bratislave, je bio prošle godine jedan od turnira koje smo najviše pamtili najviše zbog gostoprimsrva domaćina. Gradić od 10.000 stanovnika, sa školom za 1.200 učenika, 3 sportske dvorane i u svakom razredu jednim "rukometnim" razredom je nešto što mi ne možemo kod nas ni zamisliti u svom sustavu školstva.

Iako dosta oslabljeni u odnosu na ranije turnire (jer se mnogima žurilo da odu u veliki rukomet čim prije) sa standardnim optimizmom smo putovali ovoga puta preko Mađarske na ovaj jaki turnir.

Prva dva dana su izgledala idealno jer smo završili kao prvoplasirani u grupi i trebali ići na "lakšeg" protivnika u četvrtfinalu. Pratilo nas je i prekrasno vrijeme koje su klinci iskoristili maksimalno "ratujući" na laserskom igralištu pokraj dvorane. Frane i Viktor prvi dan, a Ante i Viktor drugi dan su bili naši motori koji su nas odveli u četvrtfinale (Ante je nakon prva dva dana bio i najbolji strijelac turnira...). Ali u ključnoj utakmici su poklekli, ušli bojažljivo i dekocentrirano...i ovoga puta pobratka nije bilo. Interesantno - ista se stvar dogodila i prošle godine generaciji 2009. koja je s 10 pobjeda i 1 porazom tada osvojila 5. mjesto. Sve je to škola za budućnost, pa su i oni shvatili da su ipak igre na rukometnom terenu važnije na turnirima od igara na mobitelima ili na laserskom borilištu...

Svejedno... iako rezultatski nismo ostvarili zacrtano - itekako smo zadovoljni svi koji smo bili u Stupavi.

Jer takva atmosfera koju su roditelji napravili se rijetko viđa... iskoristili su situaciju da je Svjetsko prvenstvo u hokeju u Bratislavi, te na kraju ne samo da su nadjačali sve navijače na gradskom trgu, nego su i pridobili navijače iz Rusije, Češke i Slovačke da svi na gradskom trgu skandiraju za Vučiće... neprocijenjivo. Svejedno - sa 52, 62, 67 ili 72 (znat će oni koji su bili u Stupavi) - svi su bili isti... nasmijani i veseli.

I na kraju riječ - dvije o organizatorima iz HC Tatran Stupava. Tri dana su bili vedri, nasmijani, 24 sata na raspolaganju i u druženju s nama... jednostavno - neponovljivi.

Zato od srca : Sveto, Janka, Marek i Rudolf - veliko HVALA za sve !