U selekcijama RŠ Vučići i RŠ VG Vučići u Valpovu bili su slijedeći polaznici:

Ante Jalševac, Ante Udovičić, Bruno Jušić, Domagoj Gajić, Fran Sremić, Fran Štefanović, Franko Ćosović, Franko Skazlić, Gabrijel Hofer, Gabrijel Ivić, Gregor Čizmek, Ian Tarandek, Ivan Jurinović, Ivano Martinović, Jakov Poje, Jan Dominković, Jan Rauh Petrović, Karlo Crnčević, Leon Šimić, Lovro Mirošević, Lovro Weber, Luka Pavić, Luka Protrka, Marko Derniković, Marko Tomić, Mihael Hanaček, Niko Skazlić, Noa Vulić, Patrik Šimek, Petar Matošin, Teo Gavrić, Vito Salaj i Vitomir Pavičić

Međunarodni memorijalni turnir u Valpovu početkom listopada je bio jedan od onih turnira koje smo prije početka školske godine uvijek zacrtali kao turnir na kojem želimo nastupiti.

Slavonija je destinacija poznata po ukusnim delicijama, dobroj i opuštenoj atmosferi, a Valpovo slovi za jedan od centara mini rukometa na tom području.

I iako smo imali loša iskustva iz 2015. godine s problematikom satnice turnira i organizacijskih propusta - domaćin je ovoga puta samim propozicijama poduzeo sve da se takav scenario ne ponovi, pa smo se ranom zorom opet uputili prema tom lijepom slavonskom gradiću...

4 momčadi s 4 trenera predstavljali su našu školu... a mnogi polaznici su prvi puta iskusili tu čar putovanja i sudjelovanja na turniru... i svi su osvjetlali obraz - pokazali su svo svoje znanje iz rukometne vještine, a ponašanjem na turniru su bili pravi sportaši - profesionalci.

Prvo o ekipama VG Vučića - ekipama kroz koje tražimo nove polaznike i polaznike koji imaju manje prilika na turnirima da pokažu svoje znanje i da se probiju do selekcije Vučića.

Ekipa VG Vučića 2006 zabilježila je 3 pobjede i 3 poraza... bili su nadomak četvrtfinala, ali i sa ovim prikazanim možemo biti zadovoljni, a Ivano Martinović je dobio nagradu kao najistaknutiji pojedinac te momčadi.

Ekipa VG Vučića 2007 je bila sastavljana od svih onih koji su upisani u Vučiće u rujnu, te koji imaju tek 5-6 treninga iza sebe (uz par "pojačanja" - igrača koji su malo više trenirali, ali nisu baš igrali na turnirima)... i bili su odlični... a čak su mogli i izvući neriješeno protiv domaćina ali su u posljednjoj sekundi promašili penal. Nagradu za najistaknutijeg pojedinca dobio je Gabrijel Hofer koji je bio otkriće ovog turnira u našim ekipama...

A onda selekcije ... podatak da su obje ekipe bile u finalu govori dovoljno... ali ipak :

Selekcija Vučića 2007 je igrala promjenjivo - od fantastičnog do slabog... poraz od Virovitice i izgubljen bod u grupi s Bijeljinom (BiH) im nisu naštetili jer su u eliminacijskim utakmicama bili sjajni... pogotovo vratar Noa Vulić koji je bio nerješiva enigma za protivnike. Ipak, u finalu su poklekli za 1 gol od domaćina Valpovke. Srebro na koje mogu biti ponosni... a Niko Skazlić je bio u petorci turnira.

A naši prvaci Hrvatske su opet bili sjajni - selekcija Vučića 2006 je bila samouvjerena, lepršava i cijeli turnir je briljirala, te zasluženo osvojila 1. mjesto pobijedivši u finalu nakon izvođenja penala "vječne" rivale iz Ruda. Turnir života je svakako odigrao Bruno Jušić, najbolji strijelac turnira je bio Franko Skazlić, a Vito Salaj je uz Franka proglašen u najbolju petorku turnira...

Zlato i srebro oko vrata, puno nagrada za pojedince... a mi smo opet iz Valpova na put dug 300 kilometara krenuli s velikom gorčinom u sebi... Organizator ovog puta nije imao problem s satnicom ni s propozicijama turnira, ali imao je s sucima. Cijeli turnir su trebala suditi samo 3 suca što je bilo neizvedivo. Zato su im uskočili u pomoć tri iskusna trenera koji su bili u dvorani - Ivica Pal (bivši trener Podravke Vegete), Hrvoje Privšek (trener Osijeka) i naš predsjednik Dean koji su svojih sat-dva vremena proveli u Valpovu dijeleći pravdu... i možda bi bilo bolje da su nastavili i u finalnim utakmicama.

Jer dok možemo progledati kroz prste na neke nenamjerne greške u finalu 2007 protiv domaćina (pobjednički gol je postignut nakon auta i prestupa) - finale dječaka 2006 je bio sudački horor.

Finale su igrale dvije objektivno najbolje ekipe u tom godištu u Hrvatskoj i zaslužili su da oni budu glavni akteri završne utakmice, a ne dva lika koji su se pogubili u svom neznanju... krenuvši od toga da su našeg isključenog igrača pustili prerano u igru (na intervenciju protivničke trenerice su ispravili svoju grešku i tražili da Franko ostane na klupi još petnaestak sekundi), preko nesrazmjernog broja isključenja (6 naših naspram 0 Rudarovih), do nepoznavanja pravila rukometne igre (dozvolili su protivničkoj trenerici da zove time out dok smo mi bili u napadu), pa do kulminacije i davanja trećeg isključenja našeg najboljeg strijeca Franka Skazlića u posljednjoj minuti iako je bio na suprotnoj strani terena od mjesta učinjenog prekršaja. Uzalud su bili protesti naše klupe (trenerica Višnja je isključena i udaljena s klupe iako je trener Dean bio taj koji je u terenu pokušavao ispraviti nepravdu jer su dvije ranije pogreške suci ispravili na našu štetu), uzalud je bila i intervencija drugih trenera i gospodina Pala koji su ih upozoravali da su isključili pogrešnog igrača i time oslabili našu ekipu i doveli u pitanje konačni ishod... neprimjerenim i nepristojnim odgovorima suci su pokazali da su ipak ova djeca ovdje radi njih... a onda je na terenu nastala kulminacija apsurda kad je dopredsjednik RK Valpovka i ujedno glavni organizator turnira počeo šetati po terenu za našim predsjednikom držeći ispred sebe u rukama fotografiju poginulog branitelja u čiju čast se igrao turnir... i time pravdajući svu nepravdu i suze klinaca koji su sa svojih 10 godina ipak već preveliki rukometaši da ne bi znali prepoznati namjernu nepravdu koja im se nanosi.

Dječaci su na kraju smogli snage, izborili pobjedu nakon izvođenja penala, ali gorak okus je ostao... drugi put se vraćamo s dalekog puta s istim osjećajima... treći put sigurno neće biti...

Valpovo, 01.10.2016.