Prvi turnir u novoj školskoj godini već je uobičajeno u Valpovu, organiziran u čast poginulog branitelja. Ranom zorom krenuli smo put Slavonije, mnogi od djece i roditelja po prvi puta s Vučićima... najmlađi od njih – Ante Udovičić rođen 20.03.2009.,

I za novu trenericu RŠ Vučići - Biljanu Ivošević ovo je bilo prvo iskustvo mini rukometa.

Unatoč mnogim otkazima u zadnji trenutak (pogotovo dječaka rođenih 2005.) odlučili smo ipak nastupiti na turniru sa sve tri prijavljene ekipe – jednom u kategoriji 2005., te dvije u kategoriji 2006., od kojih se ekipa VG Vučića sastojala od limača koji su u rukometnoj „karijeri“ imali jedan ili niti jedan turnir... mnogi s tek mjesec dana treninga i učenja osnova rukometa.

Turnir u Valpovu je logistički izvanredno pripremljen – od ranog jutra je veliki šator kraj dvorane bio pun delicija, vojnički grah se krčkao, izviđači su bili spremni zabaviti sve zainteresirane u pauzama utakmica, a klinci su mogli upoznati i bivšeg reprezentativca Vedrana Zrnića, te trenera Nexea Zdenka Kordija koji su se strpljivo slikali sa svima.

VG Vučići su bili daleko najmlađi i najmanji na turniru... Noa, Jakov, Vice, Vitomir, Ante, Ante, Luka, Ivano, Niko i Jan su pristupom, borbenošću i željom osvojili sve prisutne, a na sveopće iznenađenje su uspjeli izboriti i pobjedu nad ekipom Nexe iz Našica. Odigrali su i jednu prijateljsku utakmicu uskočivši domaćinu u rupu u programu nedolaskom jedne ekipe.

Dječaci 2006. godišta su briljirali i do finala su bili nedodirljivi. Nažalost – finalna utakmica u njihovom godištu je većini bila 13. utakmica u tom danu i jednostavno nisu mogli više dati svoj trenutni maksimum, pa je momčad Rudara iz Ruda zasluženo osvojila turnir.

A 2005. je posebna priča... Noa i Ivan uz dva golmana Roka i Lovru Vjekoslava su imali za podršku dečke iz 2006. – Vitu, Franka, Mihaela, te još mlađeg Iana... i odigrali su fantastičan turnir. Poklekli su u grupi protiv Rudara iz Ruda (kasnijeg finaliste), te u polufinalu od domaćina Valpovke (kasnijeg pobjednika turnira).

Za 3. mjesto nisu niti igrali jer bivša „trenerica“ Vučića Morana Katalinić i „vrhunski“ trener Vedran Krkač nisu pristali na odgodu te utakmice za 10 minuta jer su organizatori greškom u rasporedu jedino tu utakmicu za plasman stavili da se igra paralelno s dva polufinala 2006. Unatoč molbi našeg predsjednika, kao i dopredsjednika RK Valpovka Alenka Bajera inzistirali su da se ili igra utakmica baš tada ili da se registrira 5:0 za Maksimir Pastelu i dodijeli njima 3.mjesto i brončana medalja (s obzirom da su vjerovatno morali žuriti na vlak za Zagreb). Rezultat nije bitan? Itekako je bitan, pa makar i na ovaj način jer očito „vrhunski treneri“ nisu željeli pred svojim predsjednikom još jednom izgubiti kao toga dana protiv Valpovke ili u Karlovcu protiv naših dječaka... s veseljem su slavili pobjedu bez borbe jer to je valjda bio jedini način da pobijede viceprvake Hrvatske u toj kategoriji, a slavili su ga kao da su osvojili samo prvenstvo Hrvatske... i čestitamo im od srca na tom „zasluženom uspjehu“.

A da ispravi taj propust u organizaciji satnice turnira – domaćin je i našim klincima dodijelio brončane medalje koje bi vjerovatno ionako osvojili na terenu (iako bi većini tih klinaca rođenih 2006. to bila 14. utakmica u danu...). Stoga – kapa dolje gospodinu Bajeru i Fumiću što su uvidjeli propust u organizacijskoj shemi i tom gestom vratili osmijeh na lica razočaranih dječaka.

I riječ-dvije o nagrađenim pojedincima koje moramo istaknuti:

Vito Salaj je proglašen najboljim igračem turnira 2006. godišta. Bio je motor obje ekipe Vučića, a kakav je igrač najbolje pokazuje podatak da mu već sada svi treneri mlađih dobnih skupina znaju ime...

Franko Skazlić je jednako kao i Vito imao ključnu ulogu u obje generacije iako ima puno manje iskustva. Pokazao se kao pravi vođa, a s koliko energije i volje je igrao dovoljno govori podatak da su ga negdje u 11-12 utakmici počeli hvatati grčevi u nogama, ali je nastavljao igrati... i dobio je nagradu domaćina za zapažen nastup u kategoriji 2006.

Roko Badurina je pak nakon mjesec dana intenzivnog rada prvi puta stao među vratnice na jednom turniru. Dječak koji je godinu dana igrao pivotmena marljivim radom je savladao sve golmanske tehnike i naprosto zaključao svoja vrata u Valpovu. Podatak da je od 5 mogućih obranio svih 5 penala na turniru uz pregršt teških šuteva govori da je zaslužio nagradu za zapažen nastup u kategoriji 2005.

Zapravo – pohvale zaslužuju svi – od klinaca do fenomenalnih roditelja (i veselog tetka koji je krenuo iz Njemačke noć ranije da bi stigao na turnir pratiti nećaka Ivana). Druženje smo naravno završili tradicionalnom pizzom (nikad nigdje nismo vidjeli ovolike king size jumbo pizze kao one u Valpovu), a u Zagreb stigli već daleko iza ponoći.

Vjerujemo da je svima ovo bio dan za pamćenje... i znamo da svi odbrojavaju dane do objave spiska za turnir u Šibeniku i novog druženja. Do tada treba zapeti na treninzima i dokazati se trenericama i trenerima da baš oni zaslužuju biti među 10 odabranih u selekciju Vučića...

A ovdje možete pogledati i par fotografija iz Valpova :